Bio je 11. studenoga 1994. godine. Mostar je živio ratnu svakodnevicu, a dvije četrnaestogodišnje djevojčice imale su sasvim običan plan – otići na vjeronauk u mostarsku katedralu.
Zvale su se Antonija Sesar i Danijela Vidović.
Toga dana, kao i mnogo puta prije, okupili su se učenici osmoga razreda. Dok su čekali početak vjeronauka, djevojčice su u predvorju kripte ponavljale gradivo. Nekoliko trenutaka poslije, njihova mladost i svi snovi koje su tek počele graditi zauvijek su prekinuti.
Granata je pogodila prostor u blizini katedrale.
Antonija i Danijela zadobile su smrtonosne ozljede. Još osmero djece bilo je ranjeno, prema izvještajima koji su zabilježili ovu tragediju.
Toga dana Mostar nije izgubio samo dvije djevojčice. Dvije obitelji ostale su bez svojih kćeri, prijatelji bez prijateljica, a njihovi vršnjaci s uspomenom koju nijedno dijete ne bi trebalo nositi kroz život.
Posebno bolno ostaje svjedočanstvo da su djevojčice toga dana, prije polaska, roditeljima poručile kako moraju ići na vjeronauk. Bio je to običan odlazak na sat, jedan od onih svakodnevnih trenutaka o kojima nitko ne razmišlja kao o posljednjem.
I upravo je u tome najveća tragedija – trebale su se vratiti kući.
Od tada je prošlo 32 godine. Njihova imena, međutim, nisu nestala iz sjećanja Mostara.
Svake godine 11. studenoga u katedrali Marije Majke Crkve služi se sveta misa za Antoniju i Danijelu. Nakon mise vjernici u procesiji odlaze do mjesta njihove pogibije, gdje se nalazi spomen-ploča.
Ondje se zastane, pomoli i ponovno izgovore njihova imena.
Njihova je tragedija postala trajno upozorenje na besmisao rata i cijenu koju plaćaju oni koji za rat nisu ni krivi ni odgovorni.
A pravda? U dosadašnjim javno dostupnim komemorativnim izvještajima ističe se da za njihovu smrt nitko nije odgovarao.
Trideset i dvije godine poslije, dvije djevojčice i dalje žive u sjećanju grada.
Ne kao broj u ratnoj statistici. Ne kao još jedna zabilježena tragedija.
Nego kao Antonija i Danijela – dvije četrnaestogodišnjakinje koje su samo željele otići na vjeronauk.
Neka njihova imena ne budu zaboravljena.
Pokoj vječni daruj im, Gospodine.
Hercegovačko srce
