U dolini Neretve, gdje se krš spaja s vodom, a povijest ispisuje u kamenu, živi legenda o čovjeku čije ime odzvanja kao mitski odjek – Dedo Mađar. On nije bio samo stanovnik, on je bio pokretač svijeta oko sebe, čovjek koji je donosio sutrašnjicu u mirisnu, vrelu Hercegovinu.
Govorili su da je Dedo Mađar hodao brže od vremena. Njegova priča počinje u zoru 20. stoljeća, kada je 1911. godine, noseći prvu nogometnu loptu u Čapljinu, zauvijek promijenio ritam lokalne mladosti.
Njegove su ruke, kažu, imale moć da pretvore neplodnu zemlju u vrtove obilja. Kada je 1930. godine prvi posadio krompir i kavade (rajčice) u Vrgorcu, zemlja je zapamtila njegov dodir.
Njegov rad na poljima kraj Mogorjela, gdje je volove pokrivao crnom krpom kako bi ih zaštitio od sunca i uroka, postao je prizor koji se prepričavao kao simbol predanosti i mudrosti.
Dedo Mađar nije bio samo poljoprivrednik; on je bio spiritus movens zajednice. Godine 1940. utemeljio je “Rogove Vrgorac”, naziv koji je postao utočište i ponos, toliko snažan da je 1992. godine postao ime legendarne satnije.
Njegov život bio je putovanje kroz vihore povijesti. Sudjelovao je na fešti Sv. Jure u Desnama 1938., primio je dres Hrvatske 1941., a ratne 1942. godine prošao je put od čuvara Ante Pavelića do partizana, čovjeka koji je otišao “Bravaru”. Bila je to odiseja čovjeka koji je morao preživjeti dok se svijet oko njega rušio.
No, Dedo Mađar znao je i uživati. Njegovo jutro započinjalo je svetim ritualom – kava, rakija i suhi kolač.
Bio je gurman koji je prvi kušao ćevape u Čapljini i, nevjerojatno, 1947. godine u Trattoriji Neretva pojeo prvu pizzu, uvijek uz čašu piva pri ruci. Kada je 1948. godine u Čapljini uzgojio prve lubenice, cijeli je kraj slavio njegov uspjeh.
Dedo Mađar nije bio samo čovjek; on je bio utjelovljenje čapljinskog duha – otporan kao hercegovački krš, okretan kao Trebižat na kojem je veslao prvi kajak, i nezaustavljiv kao povijest koju je stvarao. On ostaje vječna legenda, čovjek koji je svakim svojim korakom utisnuo pečat u tkanje svoga kraja.
